U nastavku pročitajte stručni tekst povjesničarke umjetnosti i muzeologinje Sonje Švec Španjol koja nas suvereno verbalno uvodi u duhovni svijet Sandre Radić Parać, a svakako pogledajte i video s umjetničinom izjavom vezanom uz ciklus Modri eter.
Do skorog viđenja i razgledavanja umjetnina uživo, srdačan pozdrav iz POUMAR!
I naravno, čuvajte se 🙂
MODRI ETER
“Veliko plavetnilo snovitih kompozicija spaja i razdvaja svijet neba i mora u djelima umjetnice Sandre Radić Parać. Istražujući proces prelaska iz realnog u imaginarno, svjesnog u podsvjesno, umjetnica stvara poseban svijet koji posjeduje svako ljudsko biće – imaginarij ljudske duše. U prirodi je svakog čovjeka potreba za ekspanzijom. Istraživanjem svjesnosti dolazimo do direktne spoznaje, te tako širimo svoju percepciju. Putovanje kao iskustvo drugačijeg i nepredvidivog omogućuje nam doticaj s nepoznatim. To putovanje ne mora biti fizički odmak od svakodnevnice, moguće je i duhovno putovanje kao neposredno iskustvo drugačijeg. Odlazak na drugu stranu – stranu nesvjesnog, mašte, snova i ideala potiče na istraživanje i spoznaju, te u konačnici oplemenjuje ljudsku dušu. Upravo u taj svijet vode nas djela Sandre Radić Parać.
Intimizam satkan od raznolikih uporabnih predmeta očituje se u nizu osebujnih detalja poput drvenog broda s jedrom od čipke i pogonom u obliku starinskog ključa. Patina vremena u simbiozi s naglašenom dekorativnošću doprinosi autentičnom osjećaju ulaska u umjetnikov imaginarij. Reljefnost površine naglašava tvarnost djela koja izlaskom iz okvira slike ukidaju granice i potvrđuju beskonačnost svemira i ljudske mašte. Lajtmotiv broda koji lebdi između neba i mora u potrazi za novim iskustvima simbolizira putovanje. Lebdenje povezujemo s osjećajem lakoće, slobode i duhovnosti. Ovdje je riječ o spiritualnom putovanju podsvjesnog. Grafički motiv mediteranskog grada simbolizira dom, obitelj, tradiciju i primorsko ozračje utkano u memoriju umjetnice, dok brod pruža mogućnost odlaska, putovanja, istraživanja nepoznatog, te oplemenjivanja naslijeđenih vrijednosti novostečenim iskustvima. Mističnost, kontemplativnost i surealno ozračje djela potvrđuje i prikaz lebdećeg broda u sferi dubokog plavetnila u kojem bijeli valovi udaraju o pramac, ali ne silovito i drastično, već spokojno poput mistične izmaglice koncentrirane vodene pare. Motiv majke s djetetom, za razliku od prikaza broda, stoji prizemljen na čvrstim temeljima oslikavajući neraskidivu sponu majke i djeteta. Držeći se za ruke jedno drugome pružaju oslonac. Često u životu suputnik predstavlja našu drugu svijest. Tako majka ilustrira mudrost i sigurnost, a dijete iskrenost i imaginaciju. Sve radove objedinjuje ponavljajuća forma kruga koji mijenja svoju funkciju. Na pojedinim djelima postaje planet Zemlja, Mjesec, Sunce ili čipkasta krošnja drva života. Upravo je drvo života, odnosno drvo znanja za koje su stari Slaveni vjerovali da je počivalište duša, ključna spona neba i zemlje. Cjelokupnom bogatstvu doživljaja uvelike doprinose prirodni materijali koje nakon pomnog istraživanja umjetnica primjenjuje u svojim radovima. Drvo daje rustikalnost, metalni starinski predmeti arhaičnost, a čipka i bojani papir doprinose senzibilnosti i poetičnosti prikaza ističući fragilnost ljudske duše. Ponovnom uporabom i davanjem novog značenja predmetima oni postaju dio beskrajnog spomenara ljudske imaginacije.
Promatrajući novi ciklus radova Sandre Radić Parać spontano isplivava stih poznatog hrvatskog književnika Antuna Branka Šimića “Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!”. U ovom stihu utkana je srž Sandrine likovne interpretacije nutrine čovjekove duše. Nadići ograničenost materijalnim i prijeći u neograničenost duhovnog, jer duhovno je izvor ljudskih želja, snova, strahova, vrijednosti i stvaralačkog impulsa. Samo duhovno ostaje vječno.”
Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.
Sandra Radić Parać (1981.), samostalna umjetnica, prof. likovne kulture, studentica, pedagoginja i majka, odrasla je i školovala se u Dalmaciji. Diplomirala je 2005. godine na Umjetničkoj akademiji u Splitu (klasa prof. Željka Marovića), a iste godine, kao najbolja studentica, primila je rektorovu nagradu. Godinama je živjela od svoga rada kao samostalna umjetnica u Trogiru gdje je vodila svoju galeriju, te radila kao profesorica u državnim školama, vodila likovne radionice za djecu, odrasle i za kazališne potrebe, aktivno sudjelovala na izložbama i u aktualnim umjetničkim stremljenja. Nakon uspješno završenog rezidencijalnog programa „Kunstraum Tapir“ u Berlinu (kritika Isabel Manalo), 2014. seli u Berlin gdje 4 godine studira njemački jezik, a 2018. se upisuje na Deutsche Angestellten-Akademie. U Berlinu otvara vlastiti umjetnički obrt, stvara u svom ateljeu i radi kao umjetnički pedagog. Inspiracija su joj Dalmacija i Kahlil Gibran. Članica je HULU-a Split.