ZORAN KAKŠA
INTERVIEW WITH MYSELF
- 2. – 12. 3. 2021./Dom kulture Nova Gradiška
Životopis:
Zoran Kakša rođen je u Zagrebu 12. svibnja 1974. godine. Maturirao je 1993. godine na Grafičkom odjelu Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu kod prof. M. Poljana. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti 2002. godine, na Nastavničkom odsjeku (Grafika) u klasi prof. I. Šiška. Radio kao učitelj Likovne kulture u Samoboru te kao suradnik restaurator Hrvatskog restauratorskog zavoda na oltarima Samostana sv. Leonarda u Kotarima (Žumberak), na Pulskom poliptihu iz crkve sv. Franje (Pula) te Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Radio je u “Umjetničkom staklarskom atelieru Staklić” gdje je naučio obradu stakla te izradu vitraja. Radi kao učitelj Likovne kulture u OŠ Matka Laginje u Zagrebu. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama. Član HDLU-a. Živi i radi u Zagrebu.
Sjenama obuhvaćeno vrijeme
Ništa toliko ne evocira prolaznost kao slika koju čine same sjene. Neuhvatljive, nepostojane. Sjene. Te varave ugode našim očima. A s osjećajem prolaznosti u njima sažetim, s mišlju kako smo došli na ovaj svijet samo da bismo ga napustili, neizbježno se javlja nostalgija.
Spajajući cameru obscuru, prethodnicu svih kamera, i sofisticiranu tehnologiju našega doba – drugim riječima, svjetlosni zapis i digitalni ispis – Zoran Kakša ne odaje poštovanje davnim vremenima isključivo iz pijeteta (što bi bio samo još jedan iskaz nostalgije); on ovakvim postupkom doista ostvaruje osobiti likovni izraz, odabranim medijem uvjetovan, koji je u pojedinostima posve jedinstven. Takvu njegovu specifičnost u tehničkom pogledu čini zapravo kombinacija primijenjenih medija; pored dva spomenuta, tu je i treći: linorez u funkciji dorade materijaliziranih svjetlo-sjena. Ta se grafička tehnika u Zoranovim realizacijama koristi poput retuša na starim fotografijama koji se također provodio kao postupak ručne obrade i dorade nakon foto-mehaničkoga, analognoga produkta. Linoreznim otiskivanjem postiže tu sad dublju tminu, tamo srebrnasti ton – fine intervencije vidljive tek najpozornijem promatraču. Samonametnuta zahtjevnost i preciznost iskazuje počast kulturi zanata, vrsnoći obrta te ignorira buku i užurbanost naše suvremenosti, poziva na pauzu; zastanimo, posvetimo trenutak kontemplaciji…
Eterična dimenzija Kakšina ciklusa u kojemu naš autor vodi dijalog sa samim sobom, odnosno sa svojim sjećanjima i usputnim zapažanjima, začela se svjetlosnim virenjem kroz luknjicu. Ta sitna zjenica izrađena na nekim potrošnim kutijama, koja iz svjetlosnoga kaosa uspostavlja red i čija je bistrina – točnije, bistrina na retini odražene i stvorene slike – razmjerna vremenu izlaganja dnevnim satima i noćnim rasvjetnim tijelima, suštinska je i prva sastavnica stvaralačkoga niza obilježenoga misaonom i izvedbenom delikatnošću.
Izostala je svaka boja, obrisi se rastaču. Slike su na odlasku, drže ih tek poneki slabašni tračci svjetla (dok jedne nestaju u tami, poput motiva stolca, druge se, primjerice u bilježenju slomljenoga listića, rasipaju u difuznom raspršivanju) koji kao da ilustriraju Ovidija glas: Isparuje tu se iz zemlje // Magla sm’ješana s tminom i nejasne svjetlosti sumrak[1]. Je li to samo naše nerazumijevanje što čini stvari i pojave nejasnima? pa tek spoznaja kako smo iz svijeta nastali (za razliku od filozofske misli o „čovjekovoj bačenosti u svijet”) može ukinuti čežnju s kojom smo započeli doživljaj ovih tankoćutnih radova.
Nikola Albaneže
[1] . Publije Ovidije Nason: Metamorfoze (preveo Tomo Maretić)