TATJANA KOSTANJEVIĆ
Tatjana Kostanjević rođena je 1963. u Rijeci. Diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1988. godine. 
Svojim se umjetničkim radom predstavila na četrdesetak samostalnih izložbi te je isto toliko njenih skulptura postavljeno na javne površine i u javne prostore.
Brončane skulpture Tatjane Kostanjević krase mnoge parkove i urbane površine. Svojim je umjetničkim radom obilježila opatijski park skulpturama Isadore Duncan, Violiniste, portretom Čehova, a opatijski portić interaktivnom skulpturom Barkajola…, dok je ples s maskama iz ciklusa Terpsihore postavljen je u Novom Vinodolskom. Požega se ponosi skulpturom Tesle, zatim četiri metra visokom Sarom koja utjelovljuje legendu o Babinom Viru kao i brončanim portretima značajnijih sugrađana. Rijetko se koji grad može pohvaliti da je postavio skulpturu povjesničaru umjetnosti, kao Radovljica u Sloveniji, čije središte krasi brončani Cene Avguštin u prirodnoj veličini. 
Grad Opatija izdao je monografiju Tatjane Kostanjević 2005. godine, a za doprinos u kulturi dodijeljena joj je 2010. godine nagrada Grada Požege.
Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeke. 
Kao samostalni umjetnik živi i stvara u Požegi i Opatiji.
Tatjana Kostanjević potvrdila se kao majstor interaktivne urbane skulpture, kao likovni pedagog i kreativan scenograf.

TERPSIHORE I DRŽAČICE UGLEDA

Vješta, Razvedena (po formi), Zaljubljena, Izuvena, Šašava, Koza…
Galerija je to razigranih likova gdje je promatrač istovremeno i pripovjedač, gdje kreacija nadvladava bilo kakvu imitaciju ili opisnost. 
Ima tu groteske, ironije, humora, plesa, igre. Interaktivne igre.
One su Terpsihore, a njihove sjene Držačice ugleda.
Terpsihore su skulpture odlivene u bronci, visoke sedamdesetak centimetara. Nastale su kao razmišljanje o urbanim skulpturama velikih dimenzija koje bi se postavljale na trgove, u parkove, šetnice uz more ili nasipe rijeka. Zanimljive, interaktivne, vesele skulpture, oslobođene su bilo kakve spomeničke težine koju brončane skulpture namijenjene javnim površinama najčešće sadrže.

„…Njihova pojavnost je dvojaka, ujedno primitivna i suvremena, animalistička i senzualna, ali svakako uklopljena u vizualnost današnjice. I više nego što izgleda na prvi pogled Tatjana Kostanjević kroz Terpsihore opisuje ženu današnjice, zavodljivu i nježnu, snažnu i uplašenu, smjelu i nesputanu, ali uvijek metaforičnu i magičnu.  Upravo ta slojevitost njezinog rada priziva otvorenost novinama, tumači neobične perspektive u kojima se prihvaća različitost, a nemir i zanesenost, osjetljivost i igra otvaraju vrata nekoj novoj stvarnosti u kojoj svijet postaje zavodljiv i maštovit satkan od bezbrojnih mogućnosti i snova… Objedinjavajući crtež i skulpturu stvara se suglasje iluzije, figure skoro dvodimenzionalne koje ne gubeći ništa od svoje znakovitosti i vizualnosti vrlo dinamično osvajaju prostor svojim gestama i metaforama. Vraćajući se na najelementarniji medij kiparstva – plohu od koje sve počinje, umjetnica zadani motiv razrađuje, dekonstruira,  pretvarajući  ga u osnovu, igru i grotesku, povezanu sa stvarnošću samo minimalističkim ozračjem, asocijativnim i snažnim.“ (Jasna Rodin, mr.sc.)

„…Kiparica se posredstvom skulpture nama poigrava. S jedne strane ona oblikovanjem skulpture promatrača vodi na granicu erotskog svijeta, a s druge prisjeća ga prapovijesnih simboličkih crteža ritualnog plesa lovaca i sakupljača…” (Lidija Ivančević Španiček, prof.)

„Terpsihore, brončani prikazi ženskih oblika Tatjane Kostanjević, iako izrađeni u čvrstom materijalu, ostavljaju dojam iznimne pokretljivosti, a dozu mistične  teatralne zavodljivosti cijelom ciklusu daje zabavna i znalački promišljena igra slobodnih i životnih dvodimenzionalnih likova bačenih sjena, čija je samodopadnost samo prikriveni poziv na  interakciju. Tatjana Kostanjevac se, radovima naizgled lišenim „spomeničke težine“, poigrava volumenom, prostorom, ritmom, karakterom… pa njene figure, iako promišljaju o životu, stilu, poimanju prostora i vremena, djeluju razigrano, koketno, neopterećeno, gotovo prkosno u svom zanosu.“ (Danijela Juranović, prof.)