Dragi prijatelji,
s osobitim veseljem najavljujemo izložbu naziva Love plants, akademskog slikara Baneta Milenkovića. Otvorenje će se održati u četvrtak 14. 4. u 18:00 sati, u Domu kulture. Autor će se po prvi puta samostalno predstaviti novogradiškoj publici, izložba ostaje otvorena do 3. svibnja.
Bane Milenković jedan je od najpoznatijih hrvatskih slikara srednje generacije, i do tog statusa nije došao sretnim okolnostima ili dobrim kritikama, koje nisu uvijek objektivne. Kroz nekoliko desetljeća na hrvatskoj likovnoj sceni, njegovo je viđenje slikarstva – od geneze i formiranja u vrijeme Nove slike osamdesetih godina 20. stoljeća, preko tendencija postmodernih miješanja stilova i citata do zadnjeg vala hiperrealizma u ovom tisućljeću – postojano odudaralo od svih efemernih trendova, ukazujući na pokušaj stvaranja osobnog, čarobnog vrta starog Mediterana. Nastavljajući liniju nekih od naših najvećih pejzažista, marinista i kolorista, Bane Milenković u svojim je slikama sačuvao i pastoralno-arkadijsku dimenziju izgubljenog mita o Mediteranu. Ludički element njegovih slika i crteža javljao se povremeno kao tzv. dječji simplificirani crtež, no ti su korijeni stajali u svijetu njegovih fovističkih predaka (Matisse, Dufy), signalizirajući više emotivno-mentalnu srodnost nego morfološku.
Kritika je u više navrata upućivala kako se radi o slikaru „koji crta bojom, a slika crtom“ (Ive Šimat Banov) te je od svojih prvih izložbi do danas ostao podjednako liričar i nostalgičar – ali i melankolik – koji nas je u depresivnoj poslijeratnoj stvarnosti devedesetih godina prošlog stoljeća vitalistički liječio bojom i veselim motivima otoka, kućica, brodova, parobroda, brodića, biljaka i širokim potezima nebeskog i morskog plavetnila. I dok je od početaka bilo jasno kako je „svijet Banetova slikarstva biofilan“ (Tonko Maroević), na njegovim slikama upravo radikalno, manifestno nismo susretali motive ljudi, što je ukazivalo na umjetnikovu poziciju programatske izolacije od „bučne gomile“. Biljke su tako dosljedno poprimale značajke živih bića, s porukom kako nema dvojbe tko je prvi nastanjivao Zemlju prije čovjeka.
Uzmimo u obzir kako je Milenković studirao slikarstvo kod Ferdinanda Kulmera, jednog od posljednjih „rasnih slikara“ koji su inzistirali na savladavanju teksture i fakture slike, miješanju pigmenata na pravilan način, ali koji ga je inficirao i s bogatom tradicijom slikarstva francuskog Juga. To je važno jer iza uvijek prepoznatljive slikarske morfologije, Milenković u kontinuitetu sustavno radi na tzv. problemima slike (perspektiva, kompozicija, faktura, materija) bez traga površnosti ili dekorativnog, proračunato dopadljivog slikarstva. Tamo gdje se Kulmer problemski zadržao na temi mrtve prirode između 1954. i 1955. godine, s idejom inverzne perspektive objekata i predmeta na slici, ali izrazito tonski i materično podslikanih i preslikanih pozadinskih planova slike, Milenković danas vidi, otvara i stvara nove mogućnosti. To nije klasični „hommage“ velikom mentoru ili posljedica pomanjkanja ideja, već rezultat slikarevih misaonih procesa koji mu nakon dugačkog perioda afirmirane pozicije na hrvatskoj sceni omogućuju da slika „za sebe“: analitički, kontemplativno i meditativno.
Danas „u društvu“ naših najznačajnijih pejzažista, poput Joba, Kaštelančića, Lubarde, Murtića, Pulitike, Dalibora Paraća, Nobila i Kuliša, Bane Milenković stvorio je fascinantan i autentičan slikarski izričaj kojemu se više ne može ništa dodati, niti oduzeti. Njegova je pozicija u glavnim tokovima povijesti hrvatskog suvremenog slikarstva neupitna.
Iva Körbler