ŽELJKA VLAINIĆ
PREDSTAVLJANJE KNJIGE “KORACI”
PETAK, 9. 5. U 18:00 sati
DOM KULTURE
ULAZ SLOBODAN
Dragi naši, ne propustite predstavljanje knjige “Koraci” Novogradiščanke Željke Vlainić koje će se održati danas 9. svibnja u 18:00 u Domu kulture. Autoricu je rad s učenicima viših razreda osnovne škole potaknuo da se angažira i kod djece osvijesti važnost brige za vlastito mentalno i psihičko zdravlje. Kao rezultat te angažiranosti nastalo je njezino djelo „Koraci“ upravo namijenjeno učenicima tog uzrasta.
Veselimo se vašem dolasku!
Životopis
Željka Vlainić rodila se kao Željka Matošević 30. svibnja 1984. godine u Novoj Gradiški. Ondje je završila osnovnu školu i opću gimnaziju, a možda je prst sudbine baš htio da su joj obje razrednice predavale hrvatski jezik i tako prenijele na nju ljubav prema pisanoj riječi. Oduvijek je voljela maštati, zamišljati neobične svjetove i smišljati priče u kojima bi proživljavala razne pustolovine. Vođena tom ljubavlju upisala je Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu gdje je završila opću lingvistiku i hrvatski jezik. Nakon fakulteta radila je kao učiteljica u osnovnim i srednjim školama u Zagrebu i okolici gdje se trudila smišljati za nastavu teme koje bi poticale dječju maštu i kreativnost. Rad s učenicima viših razreda osnovne škole potaknuo ju je da se angažira i učenicima osvijesti važnost brige za vlastito mentalno i psihičko zdravlje. Kao rezultat te angažiranosti nastalo je njezino djelo Koraci upravo namijenjeno učenicima tog uzrasta.
Željka danas živi i radi u Zagrebu. Udana je i majka dvojice dječaka – Jurja i Nike. Upravo je zbog njih počela zapisivati priče koje bi im pričala prije spavanja ili dok bi šetali prirodom. Najviše od svega voli pisati priče za mlađe čitatelje. To su vesele, šaljive, uzbudljive avanture koje bi svako dijete voljelo doživjeti. Kamo god ide, uvijek sa sobom nosi svoju bilježnicu kako bi mogla zapisati ideje koje joj u tom trenutku padnu na pamet. Kako sama kaže: „Inspiracija se krije u svakome kutku našeg divnog svijeta!“
Riječ autorice
Rad s djecom u školi i naročito rad u Psihijatrijskoj bolnici za djecu uveo me u svijet mladih, ali na pomalo drukčiji način. Njima sam s jedne strane bila učiteljica hrvatskog jezika, učiteljica koja ih uči pravilima hrvatskog jezika i upoznaje ih s teorijom književnosti, a s druge strane sam im bila netko s kime mogu podijeliti ono što ih tišti. Nisam ih ispitivala o tome, nisam im davala savjete, samo sam ih slušala i možda su se baš zato željeli otvoriti. Neki bi govorili, drugi bi pisali, treći bi slušali i kimanjem glava potvrđivali da i oni proživljaju ono što proživljava njihov kolega. Upravo me je to potaknulo napisati ovaj roman. Današnji svijet je puno drugačiji od svijeta u kojem su odrastali moji prijatelji i u kojem sam ja odrastala. Naše su igre bile vani – na ulici, u dvorištu, parku, sokaku. Mi smo se svaki dan kući vraćali prljavi, ali ispunjeni i nasmijani. Za naše nestašluke nitko ne bi znao osim nas, držali smo se zajedno i sve su naše nesuglasice bile bezazlene. Nismo morali brzo odrasti.
Danas se informacije šire nevjerojatnom brzinom. Tko je dobio jedinicu u školi, tko se zaljubio, čije je srce slomljeno, na društvenim mrežama osvane prije nego što sami shvatimo što nam se to uistinu dogodilo. Privatnost više nije nešto se što se može lako čuvati. Mediji diktiraju što je prihvaćeno, što je lijepo, kojim idealima moramo težiti, kako trebamo razmišljati, kako se se oblačiti, kako se smiješiti pred kamerom. Riječi stranaca postale su nam važnije od riječi vlastite obitelji i prijatelja. Živjeti u takvom svijetu mladima nije lako. A pronaći sebe uspoređujući se s drugima, često vodi do gubitka osobnosti.
Lena, glavna junakinja ovog romana zapravo nije junakinja u klasičnom smislu. Ona je djevojčica koja živi običan život, koja ima svoje uspone i padove, svoje interese i stavove. Ona je djevojka koja se bori pronaći svoje mjesto pod suncem. Junakinja je samo zato što se bori, ne odustaje, ali najviše zbog toga što traži pomoć. Naziv romana Koraci je simboličan naziv. Koraci predstavljaju put u pronalaženju sebe, put prema ozdravljenju, put prema prihvaćanju i to najviše (a i najteže) prihvaćanju samoga sebe.
Želja mi je bila da ovaj roman pomogne mladima da se lakše nose s problemima, da se otvore i da razgovaraju o onome što ih muči. Da možda netko u njemu prepozna sebe, prijatelja, rođaka, susjeda i vidi da se i najteži problemi mogu riješiti ako potražimo pomoć. A ako roman pomogne i samo jednoj mladoj osobi, moj je cilj ostvaren.